rapska fjera

RAPSKA FJERA

 

Rapska Fjera je ljetni festival u Hrvatskoj, jedinstven po tome što je temeljen na povijesnoj baštini otoka Raba. 2002. godine ponovno je obnovljen s općinskih praznika koji su prvi put proglašeni 21. Srpnja ljeta 1364. Predstavlja najveću vrijednost u njegovanju i razvoju autohtone i tradicijske kulture. Općinske ljetne praznike “Rabske Ferije” proglasilo je Veliko vijeće grada Raba 21.7.1364. Blagdani su proglašeni u čast kralja Ludovika Velikog koji je oslobodio Rab od Venecije, kao i u čast sv. Kristofora, zaštitnika grada Raba. Proslave su održane kako bi se mogao štovati sv. Kristofor, koji je prema legendi spasio Rab.

Sudionici rapskog ljetnog sajma bili su obrtnici otoka Raba koji su se aktivno bavili svojim poslovanjem i obrtima koji su postojali i osiguravali život u srednjem vijeku. Također kulturne udruge i klubovi koji se dobrovoljno bave tradicionalnim zanatima i vrijednostima te potiču razvoj lokalnih proizvoda i načina života. Oživljena svečanost “Rapska fjera” sada se održava u skraćenom razdoblju od tri dana: 25.7. – Sveti Jakov, 26.7. – Sveta Ana i 27.7. – Sveti Kristofor. U vremenu između 21:00 i 00:30 sati dnevno. Proslave tih ljetne večeri uključuju povorku ulicama starog grada Raba. Predstave i priredbe organiziraju razne skupine u srednjovjekovnom stilu, uz natjecanje samostrela, vatromet.

Značaj, utjecaj i značenje Rapske Fjere najbolje je do sada opisao hrvatski akademik Slobodan Novak u predgovoru kataloga “Rapska fjera”. Odatle smo odabrali sljedeći citat:
 

“Ljetni festival Rabska Fjera” …

 
” „Rabska fjera“… …je, naprotiv, upravo dostojanstvena svečanost, kao što je i bila inaugurirana prije šest i po stoljeća. I nije isprazna sjajna parada, nego doista izraz želje da se, makar i samo intuicijom, prodre u tminu prošlih vjekova gdje su još prepoznatljive sjene naših predaka; da se sagledaju vlastiti korijeni, da se potvrdi i učvrsti svoj identitet. Da se, ispremreženi i oslobođeni/sputani sofisticiranim suvremenim tehnologijama, podsjetimo na ljepotu rada ruku, i vještinu prstiju, na žuljeve umjesto rukavica, na sudbinsku povezanost s prirodom, sa zemljom i morem; na duhovno i materijalno stvaralaštvo naših starih, njihovu individualnu inokosnu kreativnost, koju vrijeme ekipnoga rada, tekućih vrpca i strojne konfekcije pomalo zaboravlja.”

Willgoto, Svjetski turistički katalog i turistički vodič